POVIJEST SAMOSTANA I OPIS LOKACIJE

Samostanski kompleks sa njegovom velikom crkvom Gospe milosrđa, dormitorijem, kapitulom, klaustrom, refektorijem biva oblikovan koncem XV i početkom XVI stoljeća. Građen je u duhu renesanse i pod jasnim utjecajem graditelja iz Korčule.
Sklad gotičko-renesansnog stila predstavlja izvrsno djelo korčulanskih graditelja i klesara i spada među najljepše u Dalmaciji. Unutra je samostan povezan sa refektorijem, a s istoka se u njega ulazilo iz kapitula smještenog u prizemlju krila koje je povezivalo glavnu zgradu s crkvom. Sa sjevera se klaustar naslanja na crkvu koja je pročeljem okrenuta zapadu gdje je bilo malo groblje.
U gustom je rasporedu dvadesetak kamenih ploča datiranih od početka XV stoljeća iako je crkva posvećena tek 1533. Vjerojatno je prije postojala neka manja crkva, a danas postojeća sakralna zgrada je najveća u području nakon katedrale u gradu Korčuli.

To je jednostavna tipična franjevačka crkva sa velikom lađom pravokutnog tlocrta i dubokom apsidom. Glavni prostor natkriva visoki bačvasti svod svinut u gotičkom luku, a prezbiterij križno rebrasta konstrukcija. Svod lađe je ojačan bočno pilastrima međusobno povezanim vodoravnim vijencem. Svjetlo ulazi kroz velike prozore s juga i istoka, te veliku rozetu sa zapada. Fasada na pročelju ima skladno komponirani portal s renesansnom dekoracijom. Iznad pravokutnog otvora ulaza je luneta sa skulpturom Gospe koja sjedi i u krilu drži Dijete, a sa strana su likovi svetog Franje i svetog Dominika.

Vodoravni vijenac odvaja gornju atiku u kojoj dva anđela nose vijenac s medaljonom ispunjenim velikim gotičkim slovima IHS. Svi su ostali ornamentalni motivi strože klasicističke stilistike izrađena mnogo vještije od figuralne skulpture. Skupa s prostranom nišom za škropionicu i okvirom raskošne rozete visoko na fasadi klesali su ih domaći majstori iz korčulanskih radionica slijedeći najsposobnije članove obitelji Andrijića. Majstori istog kruga su kasnije unutar crkve izradili okvire svih vrata od kojih je najljepši onaj koji vodi u sakristiju. U gotičkom nacrtu lunetu ispunja slikovit reljef s prikazom Gospe sa Sinom između sv. Franje i sv. Nikole, i dva anđela sa strane. Sva je dekoracija stilski suglasna okviru vrata koja vode u klaustar a datiraju iz kraja XV stoljeća. Sakristija u sjevernom a zvonik u južnom uglu lađe oblikovani su u iskustvu stila dubrovačko-korčulanske renesanse XVI stoljeća i franjevačke tradicije.
Crkva je bila bogato opremana od kraja XV stoljeća, jer arhivski dokumenti obavještavaju o zalaganju redovnika, donacijama Korčulana i djelovanju raznih umjetnika. Od crkvene dekoracije potpuno sačuvana je ostala samo ikona Bogorodice iz kasnog XIV stoljeća koja se čuva u katedrali u Korčuli. S kraja XVI stoljeća datiraju drvena korska sjedala rađena za visoku pregradu lađe od majstora Šimuna iz Cavtata. Rastavljena je radi restauracije zajedno sa dva, kvalitetnije izvedena drvena oltara kasno renesansnog ili manirističkog stila koji su bili prislonjeni na bokovima prednjeg dijela lađe. Umjetnički je u njoj najatraktivniji je glavni oltar u obliku sačinjenom 1722. od majstora V. Montina iz Bassana a po modelu A. Tiralija iz Venecije po ugledu na glavni oltar venecijanske crkve San Giorgio Maggiorre. U visokom stilu baroka razvijena kompozicija četiri evanđelista koji drže zemaljsku kuglu i obogaćena sa još dva lika svetaca na krilima oltara. Još značajniji primjer baroka u Dalmaciji je velika kapela sa sjeverne strane crkve izgrađena 1762. prema cjelovitom projektu velikog arhitekte G. Masari iz Venecije . Njezine monumentalne dimenzije čine da ona nadvisuje samu crkvu i potpuno je sačuvana slijepim mramornim oltarom na kojem se nalazio veliki drveni križ. Radi se o skulpturi Krista na križu s likovima Marije, Ivana i Magdalene koje je oblikovao gotički umjetnik J. Petrović 1456. a koje je bilo veoma važno za procesiju u čamcima oko otoka organizirano njemu u čast.

Kapela je jedno od značajnijih ostvarenja baroknog stila na istočnoj obali Jadrana i dokaz općeg značenja samostana na Badiji u sklopu razvoja franjevačke kulture. Vrlo bogata samostanska knjižnica, mnoštvo umjetnina i drugih predmeta povijesno-kulturnog sadržaja se sada nalaze u raznim samostanima franjevačke provincija sv. Jerolima i potvrđuju to značenje. U muzeju korčulanske katedrale je također izložen određeni broj predmeta koji svjedoče slojevitu prošlost Badije. Od XIX stoljeća Badija je bila obrazovno središte ne samo za redovnike već i za laike. U isto vrijeme bila je važan vjerski centar šire regije pogotovo kada je 1865. utemeljena bratovština svetog Križa. No prije toga je samostan preživio burne povijesne trenutke. Bio je oštećen u brojnim napadima gusara koji su ga i zapalili 1571., a napadali u više navrata u vrijeme dominacije Venecije.
Nakon pada Venecije 1777. u vrijeme Napoleona u samostan je smještena bolnica, zatim vojne blokade Engleza i Rusa koji su ga namjeravali pretvorili u lazaret. Konačno od druge decenije XIX stoljeća počeo je teći život pod vladavinom Austrije. Iako se broj redovnika znatno smanjio vršene su obimne preinake građevnog sklopa uz traženje načina njegovog daljnjeg održavanja u osami van gradskog predjela. Vezivanje školskih ustanova pridonijelo je znatnom povećanju stambenih zgrada na pročelju što se 1930. okončava podizanjem zasebne dvorane za kazališne priredbe i vježbalište s istočne strane. Povećava se i krilo pruženo od crkve ka sjeveru za đačke spavaonice, gospodarska postrojenja i stanovanje ljudi koji su tu radili na održavanju. Iza kompleksa samostana se nalazio uređeni vrt tipičan za ladanjske i samostanske vrtove južnog Jadrana u dimenzijama sukladnim veličini kompleksa.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega u samostanu je smješteno sirotište, a kad su zatvorene školske ustanove s izlikom da se nalazi nasuprot novom vojnom brodogradilištu u Korčuli, politička uprava iz Zagreba je 1952. donijela odluku o eksproprijaciji. Na otoku je smještena vojarna za obuku mornarice, potom 1956. kazneno popravni dom za maloljetnike. Sakralne zgrade su posve zapuštene uključujući i crkvicu sv. Katarine iz XV stoljeća na istočnom vrhu otoka.
Čitava je Badija nekoliko godina kasnije predana na upravljanje općini Korčula koja ju je ugovorom na 30 godina prepustila Savezu za tjelesni odgoj i rekreaciju Jugoslavije. U novim je okolnostima izvršeno unutrašnje preuređenje koje je dovelo do devastiranja povijesnog lika, napose refektorija u prizemlju pa i prostorija na katu zbog povećanja broja soba i poništenja reprezentativnog stubišta. Također je sav okoliš pretrpio veće promjene s oblikovanjem sportskih terena i javnih kupališta i uništenjem vrta.

Samostan Badija je rijetki primjer samostanske arhitekture iz XIV stoljeća i primjer izuzetne povijesne evolucije do XVIII stoljeća. Obnova tako velikih kulturnih tragova iz prošlosti bi omogućila njegovu ponovnu uporabu za društvene i humanitarne projekte što mu je i bila namjera od njegovog samog nastanka.