MOJ BRAT IZ MEKSIKA!

Duhovna obnova koju smo imali kod Vas je obilježila moj život. Svaki trenutak proživljen na ovoj duhovnoj obnovi je tako snažno i duboko dotaknuo moje srce da sada uistinu mogu reći da mi je koprena pala s očiju i da je više svjetlosti u mom životu, toliko da jasno mogu vidjeti prisutnost Boga i Blažene Djevice Marije svugdje oko sebe kao i u sebi samome.
Ali napose, tu sam doživio jedan poseban trenutak, u kojem sam osjetio veliku milost. To je bio trenutak kad ste nam dali Sveti Kalež, da njemu potpuno predamo, u nj izlijemo svoje živote, svoje grijehe, svoje slabosti, pa da one, pomiješane s Presvetom Krvi Kristovom, budu očišćeni i pročišćeni sada i zauvijek. Sjećam se da sam puno, puno plakao. Moja je supruga bila zbunjena, ali mi je pružila podršku, tješila me. U tom sam trenutku osjećao cijeli svoj dosadašnji život; iako je bio prazan, imao sam osjećaj da ima smisla, jer to je bio dio procesa koji sam morao proći da bih ponovno izabrao i vratio se u Isusov zagrljaj.
Ali to nije bilo sve. Tada ste nas zamolili da se svaki od nas koji smo tada bili u kapelici međusobno podarimo bratskim poljupcem i zagrljajem Mira. Sjećam se da sam bio zadnji koji Vas je zagrlio. Jasno se sjećam (evo opet dok ovo pišem plačem od osjećaja koji naviru), kad ste mi se primaknuli, da ste uskliknuli: Moj brat iz Meksika! I podarili ste mi najtopliji, najstrastveniji i najiskreniji zagrljaj koji sam osjetio u životu. Ono što sam osjetio u tom trenutku uistinu nije objašnjivo. Bilo je kao da se nalaziš u nekom mjestu neopisivog mira, odakle se ne želiš odvojiti. Od ovog trenutka sam se našao u jednom meditativnom i opuštajućem stanju i ostatak večeri sam bio još smireniji jer sam u sebi osjećao nešto vrlo posebno i drugačije.
Bila je to zadnja večer duhovne obnove i pošli smo spavati. Živo se sjećam sna koji sam sanjao tu večer. Međutim, danas potpuno shvaćam da je to bila božanska objava. Sanjao sam da sam se našao na jednoj prelijepoj poljani na kojoj nije bilo više ničega i koja je bila osvijetljena sunčevim sjajem. Tu, na jednoj udaljenosti, stojite Vi s iskrenim osmijehom na licu, očinskim, ljupkim pogledom, raširenih ruku i uzviknete kao u kapelici: Moj brat iz Meksika! I ponovno me zagrlite.
U tom trenutku sam se probudio. Bilo je oko 4 sata ujutro, obuzela me neka žalost i počeo sam jako plakati, jer sam u tom trenutku spoznao: Kroz Vas, fra Jozo, mene je Isus zagrlio! Mene! Osjetio sam ga živog, tijelo uz tijelo! Osjetio sam Isusa u zagrljaju koji ste mi Vi dali!
Osjetio sam veliku žalost jer je sam znao da je došao dan kad moramo ići kući i da možda nikada više neću imati priliku biti blizu čovjeka koji me naučio osjetiti najveću i najčišću ljubav koja postoji, jedinu, u jednom kratkom ali sadržajnom zagrljaju. Spoznaja da mi je ovo možda bio jedini put da osjetim takvu božansku ljubav me jako rastužila. Ali, ispovijedam li Vam ja to nešto? Od toga dana do danas ovaj osjećaj stoji utkan duboko u meni i čini mi se da, kako god dani prolaze, on sve više i više raste preko mojih molitava. Ne osjećam strah, imam veliku vjeru u Boga našeg Oca i osjećam neizmjernu ljubav prema Presvetoj Majci Djevici Mariji. S ljubavlju čeznem za danima provedenim s Vama i u Međugorju. Osjećam neopisivu potrebu raditi za Djevicu i širiti Njezine poruke u svojoj zajednici i, povrh svega, imam neopisivu potrebu živjeti Njezine poruke, živjeti sve što ste nas naučili na seminaru. Istina je, dok ne stignemo kući. Prošli smo preteške kušnje. Nije sve u životu ružičasto, kako se kaže, ali vrijednost ovoga je da mi idemo dalje još jači, s ljubavlju i nadom, s velikom snagom, jer znamo da su Gospodin i naša Majčica Marija uvijek s nama.
Fra Jozo, znam da ću ovim vjerojatno povrijediti Vašu neizmjernu i istinsku poniznost, ali po meni Vi ste Isusova prisutnost u našem svijetu i našem vremenu, i usuđujem se reći da su mnogi, ne samo mi koji smo imali mogućnost biti s Vama, živo doživjeli ono što su apostoli osjećali kad su bili blizu Njega, ono sveto razdoblje. Hvala Vam, fra Jozo, za Vaš „Fiat“, za Vaše prihvaćanje zaduženja da štitite vidioce i prihvaćanje svake žrtve koja je proizašla iz ove odluke. Hvala za Vaše neumorno zalaganje za širenje poruka naše drage Majke Gospe. Hvala Vam za zagrljaj koji ste mi podarili u kapelici. Zauvijek Vam hvala…
Na kraju bih Vas želio obavijestiti da smo neposredno po povratku kući počeli organizirati molitvene grupe, znajući vrlo dobro da ima mnogo ljudi koji su gladni Boga i koji su pristupili molitvenoj grupi da bi saznali više o porukama Blažene Djevice.
Čini nas sretnima što ste našem pokretu Vi dali odgovarajuće ime s kojim se možemo identificirati, biti prepoznatljivi. Ako nije preveliko uznemiravanje, mi Vas ponizno molimo, ako postoji ikakva mogućnost na ovolikoj udaljenosti između nas, da nas duhovno vodite, da upravljamo našim molitvenim grupama na najodaniji i najpogodniji način. Trenutno, također, pripremamo jedan prijedlog kateheza baziran na Vašim knjigama i raznim audio-zapisima koje smo nabavili u Vašoj suvenirnici, i nadam se da imamo Vaše odobrenje.

Molimo da naš pokret donese „dobre i obilne plodove“ – i zašto ne? I možda jednoga dana bude postojala mogućnost da posjetite našu zemlju. Naša srca i naša mjesta su potpuno otvorena Vama i ovo je naš otvoreni poziv Vama…
Strpljivo čekamo Vaš odgovor i s puno ljubavi Vas pozdravljam.

Iskreno, vaš brat iz Meksika, najmanji od sve djece… Alberto.